Činjenica je da bi s dolaskom Neymara Zidane morao korigirati svoj sustav, popraviti na "na bolje". Jasno je koliko bi on značio glede nekog ofenzivnog dijela igre, ali tu se javlja i onaj famozni taktički konflikt. Ono što je Zidane najavio od revolucije bilo je vidljivo isključivo na posljednjoj utakmici koju je Madrid i odigrao, protiv Salzburga. Tamo je francuski stručnjak implementirao sustav 3-5-2.
No ako u startnih 11 želite imati i Hazarda i Benzemu i Neymara, onda to izgleda neizvedivo. Kada pogledamo sveukupni učinak u karijeri i zbrojimo ga (od trojice navedenih), onda dolazimo do brojke od 668 golova i 435 asistencija. Jasno je kako bi s tim veliki potencijal kod napadačkog dijela igre Real Madrida porastao, te bi ova trojka onusila nemir u redovima obrane bilo kojeg kluba. No činjenica je da bi s njima nogometni balans unutar startnih 11 bio u problematici.
Real Madrid je unutar 6 utakmica ove sezone primio 16 golova, te su suparnici pucali čak 105 puta po golu Los Blancosa. Novi sustav Zidanea je nešto defenzivnije prirode i na određeni način je postavljen kao blok i preventiva svim defenzvivnim slabostima i rupama koje se javljaju.
Mobilna i klasična 4-4-2 ili možda romb?
Najlakši način inkorpiriranja Neymara u sustav je da ga stavite na lijevu stranu u napadu. Jasno je kako bi on s Hazardom mogao napraviti ključne stvari u Madridu, posebice ako "kliknu" zajedno. Iako je to i prirodna pozicija od strane Belgijanca, jasno je kako bi ju mogli na određeni način dijeliti. Oni su nogometaši koji gotovo na sličan način imaju poimanje nogometa, gdje i jedan i drugi vole igrati 1na1 (6 driblinga po susretu ima svaki od njih), pa čak i asistirati (3 završna dodavanja od strane i jednog i drugog).
Sjetimo se samo i romb sheme koja je bila prepoznatljiva i kod Zidanea (4-1-2-1-2) lako bi mogla svrstati Hazarda na poziciju tradicionalne "10-ke", gdje bi Neymar i Benzema igrali u napadu. Valja napomenuti kako bi u ovom sustavu sva trojica imala slobodu kretanja. Real Madrid bi u tom sustavu trebao zadržati organizaciju i s dva "playmakera" u vidu Kroosa i Modrića. Ključan dio ove postave bio bi Casemiro, koji bi morao pokriti veliku količinu terena.
Tu dolazimo i do klasičnog 4-4-2 sustava, gdje bi Hazard trebao igrati na lijevoj strani vezne linije. I zbog velike automatizacije u igri Real Madrida, njih dvojica bi mogli mijenjati pozicije (Neymar iz napada prelazi na poziciju lijevog veznog, Hazard na napadača). No tu se javlja jedan drugi problem. Jedan od njiho dvojice bi morao igrati obranu (i neminovno je da je u tom bolji Hazard), a ako uzmemo u obzir da na toj strani igra Marcelo, to bi moglo stvoriti određene probleme u pokrivanju te strane u fazi tranzicije iz napada u obranu, ali bi dovelo u pitanje i samu čvrstoću lijeve strane.
Neymar je igrao određene defenzivne dužnosti i u Barceloni, ali one su se svodile isključivo na visoki presing na svojoj lijevoj strani, dok je u PSG-u morao igrati "dublje" u obrani, no Hazard je u Chelsea-ju tu dužnost obnašao mnogo bolje.
I ta sama priča donosi jednu drugu dilemu... Tko bi trebao igrati na desnoj strani?!
I zbog toga ovaj sustav s uključivanjem Neymara u njega ne izgleda baš najbolje (iako iz naše perspektive u ovom trenutku i s ovim igračima ne izgleda najbolje i bez Neymara). Tu bi se jedan veznjak morao u potpunosti podrediti ekipi, a nitko ne isključuje i opciju Viniciusa Juniora. Modrić bi isto tako trebao puno više igrati obranu.
Iz te perspektive s većim balansom bolje bi bilo forsirati sustav 4-2-3-1 s čime bi se dobilo na balansu, boljoj organizaciji (kako napada tako i obrane), ali i samoj boljoj strukturi ekipe na terenu.
Ili možda i 4-3-3?!
Iako je Zidane na kraju prošle sezone rekao kako će sada stvari izgleda drugačije, tokom ljetne turneje Zidane je i dalje koristio svoju tradicionalno postavljenu 4-3-3 formaciju. U tom sustavu bi vjerojatno Hazard igrao na desnom krilu, a Neymar na lijevom, no tokom utakmcie bi vjerojatno mijenjali pozicije, što bi donosilo faktor iznenašenja kod protivničkih ekipa. Belgijanac je i za Lille, pa i za Chelsea odigrao više od 60 utakmica u kojima je operirao na lijevoj strani napada, no on je u svojoj karijeri sjajno igrao i na poziciji koja je postavljeno nešto više centralnije od lijevog krilnog napadača. No tu se javlja velika asimetričnost u sustavu, koja je u modernom nogometu ključna. Hazard mora imati slobodu, Neymar mora imati slobodu, ali u ovom sustavu... Karim mora imati zadaću (ako će igrati ispred Jovića i da se nas pita ne bi..), a to očito Francuz ne zna raditi (isključivo kao klasična "9-ka").
Najgora stvar od svega, koja i uvelike zabrinjava je konfuzija kod igrača Madrida kada moraju zaustaviti tranziciju iz obrane u napad kod svojih protivnika. Jasno je kako se javlja veliki problem kada nakon prvog pritiska protivnička momčad prođe u drugu trećinu kod tranzicije, ali Real Madrid pokazuje da nema strukturu igranja kod takvih situacija. Jasno je kako Real Madrid tu stvar gubi još više ako govorimo o Hazardu na jednoj strani, Neymara na drugoj strani,... Marcela koji ne prati previše obranu kod napadačkog dijela igre i nema tendenciju povratka... Modrić nije u godinama kada može trčati, pa ni Kroos (on je uvijek bio spor igrač koji ne igra fazu obrane u tolikim količinama), a Casemiro ne može u istom trenutku biti i na jednoj i na drugoj strani.
Činjenica je da bi sustav 4-3-3 možda najviše izvuka od talenta kojeg posjeduje trojac Hazard, Neymar i Benzema. Dinamika je zapravo najvažnija stvar koja se prva može uočiti kod ovih igrača. Jasno je kako bi svaka statička igra protiv ove trojke bila smrtna presuda, kako bi se dobro nadopunjavali i kako bi Madrid imao jedan od najmoćnijih kontranapada. U ofenzivnoj fazi igre, Real Madrid bi s povlačenjem Benzeme na krilne pozicije ili prema centru generirao veliki prostor kako za Hazarda s jedne, tako i s Neymara s druge strane.
Sustav 3-4-1-2 s Karimom
Kada bi Neymar stigao, Zidane bi morao razmisliti i o sustavu koji bi unaprijedio iz svoje 3-5-2. Jasno je kako bi s dolaskom Brazilca došlo do promjene u startnih 11, a onda se s promjenom imena mijenjaju i taktičke zamisli. Neymar bi bio tada partner Benzemi u napadu, a Hazard bi operirao na mjestu koje je igrao Isco u Austriji, gdje nije previše pokazao. U tom slučaju 3-5-2 postaje 3-4-1-2. Neymar bi se definitivno jako dobro nadopunjavao s Marcelom, a Hazard bi imao i neovisnost i slobodu u sredini terena, te bi mogao koristiti bilo koje stvari, pa čak i na krilnim pozicijama u napadačkom dijelu igre.
No u defenzivnom dijelu igre tu ponovno dlazi do konflikta. Kada je Madrid bez lopte u obrambenoj poziciji imamo 3 stopera s dva reda ili bloka ispred njih. Casemiro bi igrao s dva cezna igrača u sredini, te dva krilna na bočnim pozicijama, a benzema tvori prvu liniju s napadačem. Jasno je kako presing od strane Hazarda i benzeme nije dobro funkcionira ni na utakmici protiv Salzburga. Iako je to na papiru izgledalo sjajno, momčad je trebala imati numeričku prednost na nekoliko načina na gotovo svakom dijelu terena, opet je Casemiro s tri centralna braniča sam igrao obranu. Ne možemo reći kako se Hazard, Neymar i Karim ne bi držali koncepta, ali je jasno kako oni nisu igrači koji to mogu u potpunosti ispoštovati. I tu se ponovno javlja i manjak balansa, kao i velika fragilnost, pa i umor i nedostatak energije u napadačkom dijelu zbog defenzivnih zadaća.
Zapravo, transfer Neymara se u ni jednu ruku ne raspravlja iz ofenzivnog stajališta. Činjenica je da mu ne bi trebalo mnogo da se adaptira u napadački dio igre s partnerima kao što su Benzema i Hazard. No Zidane bi tada morao mijenjati svoj prjket kojeg je zamislio u taktičkom predijelu igranja defenzive jer s Neymarom u postavi, gdje igraju i Hazard i Benzema dolazi do konflikta, koji se može riješiti, ali ne s igračima poput Kroosa, Modrića, Isca,... Casemiro je jedan, Valverde drugi (i neiskusan), ali smo se prelako riješili Llonretea...
Primjedbe
Objavi komentar